. . .

Na neurologiji je pretoplo i imaju otirače sa natpisom Welcome. Doktori su ljubazni. Sestre su niske i debeljuškaste. Nose prekratke suknjice i jedna drugu oslovljavaju sa maco. Baka pored nema kosu i vezana je za krevet. Neprestano priča sama sa sobom i svojim utvarama… Vrijeme stoji. Dužina trajanja minuta kosi se sa svim kosmičkim zakonima….

Nastavi čitanje →

Priča

Pali cigaretu, otpija gutljaj kave, pušta muziku i započinje priču o nekoj tamo Glavnoj junakinji, koja je nakon dvije godine pošla u neki tamo svoj Rodni grad… Eventualnim čitaocima ove priče unaprijed se izvinjava (iako nema apsolutno nikakvog razloga da se izvinjava bilo kome) zbog eventualnih izliva patetike… * * * Na Brdu nadomak grada…

Nastavi čitanje →

Pismo

Pišem ti, jer drugačije ne umijem. Uhvati me s kraja novembra neka tuga i ne znam kud bih sa sobom. Tad se zavlačim po ćoškovima i u tišini oplakujem tvoju smrt, njenu bolest, sve dane prošle i buduće, bivše ljubavi, svađe i rastanke i ko zna šta još. Nekada sam nemire smirivala po kafanama, više…

Nastavi čitanje →

Jesen…

Jesen je ogrnula plašt iz kolekcije "jesen/zima 2009-2010", i izašla na ulicu, a ja još uvijek po ćoškovima sobe čuvam ostatke ljeta, čitam knjigu o Čeu i sanjam Kubu. Ruke pružam ka nepoznatom, noge mi cupkaju salsu… "Mogu li prespavati kod tebe", stiže mi poruka. "Naravno", odgovaram. Dolazi. Ne priča. Ne pitam. Naslućujem. Kasnije, u…

Nastavi čitanje →

Pijani post

Sad dvoržakovski elegično u parkovima koncertrira jesen. Ponoć je i poslednji tramvaj, prazan, poslednji obilazi krug… Otkud mi sada Kiko? Ponoć je prošla, sjedim na krevetu, glava mi je pomalo teška, pomalo mi sve zuji. Ostavila sam blato na novim starkama, obrisaću ga sutra ili neki drugi dan. Večeras ne imadoh snage ni noge oprati,…

Nastavi čitanje →